среда, 23. децембар 2009.

Libertad

Libertad

Ovaj tekst inspirisan je slikom koju iznad možete da vidite, i po čijem imenu je tekst i dobio naziv (inače autor je Rosa del Carmen Lopez Correa, ako je to nekome bitno, i pojavila se na izložbi “Die Macht der Sprache” ). Naravno da je prvi utisak koji imate vezan za slobodu govora, ali bar za mene ova slika je govorila nešto više, možda zato što na traci i piše libertad (to valjda znači sloboda na španskom). Tema ovog teksta je jedan vid slobode koji se javlja u društvenim zajednicama i vrlo je sličan slobodi govora, ali se od nje razlikuje time što je za nju neophodno i da neko bude saslušan, shvaćen i razumevan, a ne samo da ima prava da govori. Pretpostavljam da vam deluje čudno da se tako nešto zahteva da bi ste nekome dopustili slobodu, ali nadam se da ću uspeti da objasnim zašto tako mislim. Biti slobodan član neke zajednice, kakve god prirode ona bila, znači mogućnost učestvovanja u konstituisanju aktivnosti te zajednice, to jest pravo da se o njima odlučuje i da se one određuju. Ako bi to nekome osporili svakako bi mu osporili i da je  priznati, ravnopravni član te zajednice. Činjenica da se na osnovna kretanja i ciljeve u zajednicama u kojima živimo utiče komunikacijom, odnosno javnim predstavljanjem svog mišnjenja o daljem razvoju zajednice na razne načine, i teško da bi neko, ko nije veliki moćnik, mogao to da čini drugačije. Upravo iz ovog razloga odsustvo želje da se tuđi stavovi razumeju, ili u radikalnijem slučaju potpuno ignorisanje tuđih stavova, ukida prava drugoga, kao konstitutivnog člana zajednice, na isti način na koji to radi i ne priznavanje slobode govora. Onog trenutka kada nečiji stavovi  ne bivaju shvaćeni, više mu se ne ostavlja nikakav način da utiče na aktivnosti društva, što je činilo njegovu slobodu unutar društva, a ako je ta zajednica zasnovana na slobodi (danas bi većina valjda trebala da jeste?), onda mu ukida i pripadnost toj zajednici. Naravno da ovime ne želim reći da bi trebali potrošiti svoje vreme da razumemo ideje nekih Hitlera i Staljina ili slično, to ko je dostojan da bude član jedne zajednice slobodnih sasvim je drugo pitanje. Cilj ovog teksta je da skrene pažnju, s obzirom da svi mi živimo u nekoj zajednici, i da svi ovako ili onako mislimo da druge priznajemo za ravnopravne članove te zajednice, da je razumevanje tuđih stavova neophodan korak da to zaista i učinimo. Ovo posebno ima smisla s obzirom da se u naivnom shvatanju liberalnog društva sloboda često povezuje sa onim “Ne interesuje me!” u odnosu sa drugima.

Нема коментара:

Постави коментар