уторак, 31. август 2010.

Politika identiteta

“Čovek je po svojoj prirodi društveno biće” – zoon politikon. Znam da to baš nije u skladu sa našom svakodnevnicom, ali uprkos tome meni i dalje, kada god pomislim na termin politika, na pamet pada ovo staro Aristotelovo određenje čoveka. Tada sam sklon, suprotno onome kako stvari stoje, da politiku shvatam, kao ime za normalne i nužne aktivnosti koje se obavljaju unutar jednog društva, a političare, prosto, kao one koji te aktivnosti obavljaju. I baš mi deluje da je dobra stvar ponekad tako zamišljati stvari.

Uzgred u staroj Grčkoj je učešće u političkim poslovima bilo stvar dostojanstva. Bilo je ispod časti ne angažovati se i imali su jedan poseban, pogrdan izraz za one koji su neaktivni, neobavešteni ili neupoznati sa politikom – idiotus (termin koji je nama danas poznat kao naziv koji se ranije koristio za osobe sa iq < 30). I u staroj Grčkoj postojalo je strančarenje, i polako se pojavljivala svest o problemima koje ono sa sobom nosi.

Danas stvari stoje sasvim drugačije. Politikom se zapravo bavi relativno mali broj ljudi. Od prosečnog građanina se ne očekuje politička aktivnost. Ali zahtev za učestvovanjem se pojavio u drugačijem obliku, kao obaveza izbora. Pri tome ne mislim samo na onu obavezu, tj. pravo, da se jednom u 4 godine zaokruži glasački listić – to je više forma. Ta obaveza izbora je jedan svakodnevni poziv na opredeljenost i priklonjenost jednoj datoj opciji, koji se manje-više pojavljuje u svim sferama našeg društvenog života. I tih opcija često ima samo 2: ili ste za ili ste protiv, ako niste za, onda ste protiv.

Zanimljivo je i da uglavnom postoji teorijski dodatak kojim se ovaj zahtev izbora brani. Tradicionalno je postojala teorija kojom je vladajuća opcija branila svoju ispravnost i na osnovu toga zahtevala podršku za tu opciju, a ako niste za nju, onda ste protiv. Takve su bile recimo skoro sve stare monarhije, a takve su bile i nešto savremenije komunističke države. Ali isto tako postojao je i zahtev sa suprotne strane, da se bude protiv vlasti, ako to ne uradite, već ste za vlast. Tako je recimo sa zastupnicima marksističkih ideja: ako ne birate revoluciju, prećutno ste podržali status quo, dakle bili ste protiv nje. Sa dolaskom postmoderne više nije moglo ostati isto. Monopol na vrednosti više se nije teorijski branio. Umesto toga pojavila se metafizička pozadina perspektivizma: ukratko, šta god radili ili posmatrali to morate raditi iz određene perspektive, hteli to ili ne, i bili toga svesni ili ne. Tako isto i u društvenim aktivnostima moramo zauzeti određenu perspektivu. To ne izgleda tako strašno, perspektiva može biti bezbroj i mi uvek možemo naći neku novu. Problem je sa jednom drugom stvari, sve što mi radimo može uvek biti posmatrano iz određene perspektive. Na taj način neka opcija nam uvek može prebaciti da smo za ili protiv nje, bez obzira da li smo toga svesni ili ne. Ukoliko nismo svesni, tim gore, onda smo isto kao i da nemamo nikakvu racionalnu političku aktivnost – idiotus. (I još čast hermeneutici, koja je poslednja ustala protiv ovakvih stavova, ukazujući da ukoliko nismo svoju perspektivu preklopili sa onim što razumevamo, ne možemo ni razumeti, ne možemo pogoditi istinu toga; ali taj poduhvat nije ostavio većeg uticaja na političku teoriju.)

No vratimo se činjenicama, jer ovakva politika, pre svoju snagu ima u tome što zaista tako funkcioniše. Činjenica je da se naša politička aparatura sastoji od predstavnika koji zastupaju određene interese i stavove. Iako se može reći da predstavnici nastaju kao izraz volje određene grupacije, sa daljim zastupanjem oni zahtevaju saglasnost i priklonjenost, to jest identitet, sa onime što zastupaju, što je sasvim očekivano, jer im je upravo to funkcija. Na taj način postoji i obrnuti odnos od onog prvog, dok u prvom iz volje jedne grupe nastaje predstavnik, ovde nasuprot tome predstavnik teži da za sebe pridobije volju naroda. Ovaj odnos je naravno kompleksan, ali čini se da na današnjoj političkoj sceni dominira ova druga varijanta. Što samo po sebi ne mora biti ni dobro ni loše.

Nedavno sam pisao, i na ovom blogu je objavljen, jedan tekst o problemu identiteta. Među osnovnim tezama tog teksta je da se može govoriti o jednom osnovnom identitetu - nas samih kao živih bića čiji život ima vrednost, i u skladu sa tim o jednom identitetu sa drugima koji su isto tako živa bića. Političke implikacije ove teze su da gde ovaj identitet postoji, postoje i dobri uslovi za zajedničku saradnju, bez obzira na različite unutar društvene identifikacije, dok će tamo gde ovog identiteta nema biti samo pitanje kada ili kako će nastati sukob, jer nema više osnova za identifikovanje sa onima koji ne dele zajedničku grupaciju. Odatle sledi i jedan bitan zaključak, da je ono što sam ja nazivao osnovnim ličnim identitetom neophodan uslov dobre zajednice. U izvesnom smislu ovaj tekst je nastavak te priče, koji ukazuje na određene probleme, koji su sa tim povezani, u stvarnosti našeg javnog života. Ako je pomenuta teza tačna onda se čini da bi osnovna stvar o kojoj bi trebalo da se brinu ljudi koji se bave društvenim životom, dakle političari, bila da se svakom omogući i da se svako stimuliše na pomenuti osnovni lični identitet. Nažalost struktura politike je često jasno drugačija. Čak i ako ostavimo po strani to da li političari gledaju samo lične interese ili ne, sasvim sigurno, uloga političara je da pridobijaju glasove za svoje stavove i vrednosti. To će biti najlakše onda kada ima što manje drugih vrednosti, među kojima je i ona koja može nastati iz ličnog identiteta. Ovde dolazimo do tačke u kojoj se ovi principi kose: gde god političari iskoriste trik da na račun nedostatka ličnog identiteta stiču pristalice sva vrata za sukobe su otvorena. Gde god se u politici insistira na čist, prost identitet sa jednom određenom opcijom. Primere ovakve politike imali smo dovoljno prilika da osetimo, bilo na nivou malih zajednica, nacionalnom, regionalnom ili globalnom nivou.

Čak i ostavivši po strani sve negativne posledice ovakve politike. Postoji i jedna osnovna intuicija ljudske prirode i prirode ljudske aktivnosti zbog koje se ne bih složio da se naša politička aktivnost može sastojati u čvrstom izboru ponuđenih opcija. Aristotel je imao još jednu definiciju čoveka: zoon logistikon. Malo teže za prevod, ali možemo prevoditi kao umno biće, biće koje govori. Možemo prevoditi i kao biće koje razume razloge, i postupa u skladu sa njima. Ova definicija i shvatanje vrednosti čovekovog uma, evoluiralo je vekovima na različite načine. Čovek se, recimo, shvata kao biće koje se uvek pita o svojoj egzistenciji (Hajdeger™). Aristotel nam je skrenuo pažnju i na to da se naše aktivnosti uvek odvijaju u sferi gde su stvari promenljive, da praksa za razliku od teorije ne može dati jedinstveno shvatanje koje bi se uvek moglo primeniti. Tako se čovek u svojoj aktivnosti uvek nalazi auf dem weg - “na putu”( Jaspers™).

Нема коментара:

Постави коментар