среда, 12. август 2009.

INGE BARČ, SOKRAT, ISUS IZ NAZARETA I NEVINOST

Inge Barč – jedna pesma, jednog, ne baš poznatog, poljskog pesnika. Čuo sam je sasvim slučajno, na početku svoje srednje škole. Jedan stariji učenik njenim recitovanjem je osvojio neku nagradu, pa su ga šetali po razredima, recitovao je odlično. I tek skoro, opet slučajno, ponovo sam se setio te pesme, našao je i pročitao. Šta može jedna Inge Barč imati slično sa jednim Sokratom i jednim Isusom – umrla je ! „..leš je mirisao na jesen, na crnu kafu, na gljive i besmislice.“ Ali kako je to danas strano ovoj dvojci, jedan je svojom smrću postao simbol zapadne moralne misli, etičke racionalnosti, izvor skoro svih filozofski vrednih etika vekovima posle, drugi je svojom smrću postao simbol čitave zapadne civilizacije, sve drugo pre nego besmisao. „Neki debeljko je sedeo, pivo pio, nije ni zadrhtao niti se začudio, jer takvo pik!“ Ima nečega zaista velikog u Sokratu, tom učitelju mudrosti, demonu savesti. Osuđen je da je kriv, a on se sa svim svojim ponosom držao samo svoje mudrosti, koliko nas je toga mogao naučiti. I zamislite, on nikoga nije krivio, možda je to radio Platon, ali Sokrat – ne! Taj kvaritelj omladine, i ne poštovalac Bogova, samo je dostojanstveno nastavio da uči mudrosti. Mogli su ga osloboditi, samo da se malo postavio kako treba. A Isus, i njega su mogli osloboditi, ali molim lepo, iscelitelj, taj čovek govorio je nešto o ljubavi. Narod je vikao! Nasuprot njemu jedan običan kriminalac, mogao je ubiti još par ljudi, posle toga sve bi bilo kako treba. Ali zamislite on ih je i dalje voleo. „Šteta! Tvoj talenat je mogao vredeti mnogo sterlinga.“ E, sa kakvim su razlozima ti ljudi umirali,a Inge – „Wiffen Sie waf? (Ona je uvek govorila nekako preko zuba) Wissen Sie was?[1] Meni je dosadilo da živim.“ Da li ste nekada slušali predavanje o Odbrani Sokratovoj. Optužili su ga Anit i Melet, „..ovog ovde Meleta“. Taj čovek je postao popularniji nego većina filozofa, već je glupo ne znati ko je on. A recimo Anaksimen, retko ko će o njemu reći više nego „To je onaj što je za počelo postavio vazduh“. Dobro, oni malo produbljeniji znaju ko je bio tužilac, ko je pogrešno shvatio kako je Sokrat koristan mogao biti!(?). A Isus, nema veze, njegove će sudije ionako sačekati sudnji dan koji mu je , zajedno sa krstom, novi zavet natovario na leđa. I onog čovečuljka što još korača zemljinom korom čekajući ga. „40 lula za jednu noć, soba sva crna od dima.. Ne, to ne može tako; to je previše prosto: dosadno, tu treba, da se tako izrazim, dopisati nekakve komentare da, šta ja znam, da.. krvavi zločin režima, da je osumnjičena zbog semitizma, da.. šargarepa.. u logoru.. gnjila..“ Da li je neophodno da stvarima uvek damo neki naš smisao? Da li naš razum uvek mora naći nešto na šta će svoju misao usmeriti, čime će se zadovoljiti? „Coup d’etat. Državni udar, uzgred, imao je u sebi nečeg od zvezde vitlajemske za kojom se vuklo 3 000 000 mađioničara.“ Jednom sam sanjao da mi je neko rekao „To što neko ima u svojoj glavi, nekada može napraviti probleme drugima.“ – ili već tako nekako, znate kako to izgleda u snu, sećate se misli, a reči rekonstruišete. „I bilo je u njoj nečeg.. ženskog, neuhvatljivog ,dalekog, nečeg što treba hvatati noktima.“ - nevinosti koja je čovečanstvu ostala strana.



[1] Znate šta?


Teodor Iljdefons Galjčinski - Inge Barc

Inge Barč, glumica, poslije prevrata nestala
u tajanstvenim okolnostima...
Ovo je slovo o Inge Barč,
u svoj svojoj prostoti
namjenjeno potomcima.

Ona je bila ridja, ali ne sasvim,
neki sjaj joj je na kosi bujao.
Živela je sa Finkom. Fink je bio režiser.
Iz snobizma se komunizma igrao
(ima takvih i kod nas u Mazovjeckoj).
A Inge? Inge je imala u sebi neku draž,nemačku,
onaj akcenat u reči "Mond" (mesec)...
der Mond, im Monde...
A Fink je bio glupak i blondin.

Istorija prosta: upravo sam bio stigao iz
Poljske...
Berlin... Berliiin... dažd...
Gvozdeni Fridrih kao mora srce mi davio ludo...
Dosada i odjednom čudo!
Malo pozorište! Malo srce u podzemlju!
Čuje se pesma: autor, Kurt Tuholski.

Vidim: Inge sejdi za klavirom,
pjeva i svira: Ah kakva mora biti kad ustane!
Ustala je. Grudi je imala male, savršene
i oprostite molim trbuh
tako joj se divno pod haljinom ocrtavao
da počeh vikati Bravo! i drečati: - Živeo trbuh!
a neki Englez na to progundja:
He's gone mad (ovaj je lud).

Prošlo je ljeto, jesen i zima,
i još proljeće i još jedno ljeto,
i opet jesen puna magle i dima.
(Ja volim jesen eto).
Kad jednog dana čujem ja,
državni udar. Coup d'etat.
Državni udar, uzgred, imao je u sebi nečeg
od zvezde vitlejemske
za kojom se vuklo 3 000 000 madjioničara.

I sve je bilo spremno za scenu:
sedim ja sa Ingom u Tirgatenu,
a jesen u Berlinu. u Tirgatenu,
to su, gospodo moja, takve strune...
Sa drveća magla se dimi,
vjetar nizak kao bas
i odjednom Inge: Wiffen Sie waf?
(ona je uvek govorila nekako preko zuba.)
Wissen Sie was? Meni je
dosadilo da živim.

Hm...
Pogledah u nju, cigaretu pušim,
nisam Vispjanjski, ali ipak u duši
ne mogoh ovu njenu izjavu da primim.
Prekasno: revolver nije veći od ruže;
Pik! I njene oči počeše da kruže
au - dela, po metafizici njemačkoj.
Neki debeljko je sjedio, pivo pio,
nije ni zadrhtao niti se začudio,
jer takvo pik!
Ta to se moglo ubiti najviše kakvo dijete.

A zatim je imala još duže trepavice;
leš je mirisao na jesen, na crnu kafu,
na gljive i besmislice.
Barč Inga!
Šteta!
Tvoj talenat je mogao vrijediti
mnogo sterlinga.
Inge Barč ! ! !

Vratih se u hotel.
40 lula za jednu noć,soba sva crna od dima...
Ne, to ne može tako;
to je previše prosto: dosadno,
tu treba, da se tako izrazim,
dopisati nekakve komentare
da, šta ja znam, da... krvavi zločini režima,
da je osumnjičena zbog semitizma,
da... mrkva... u logoru... gnjila...
Ma biće to sjajan članak od 300 redova.
(U Poljskoj zvani "kobila".)

Recimo da je to bilo jedne jeseni,
na primer, prije jedno tri godine.
No, i ako urednik ne izmjeni,
biće ovako:

"Nije izdržala u zagušljivim stegama režima
Inge Barč, glumica, posle prevrata nestala
u sumnjivim okolnostima..."
A na kraju možda nešto od Rilkea,
o ljubavi,
o samoći koja davi,
a naslov običan: Inge Barč.

Šteta.
Lijepa.
Mlada.
Pleća ko somot persijski.

I bilo je u njoj nečeg...
ženskog,
neuhvatljivog,
dalekog,
nečeg što treba hvatati noktima.

4 коментара:

  1. Анониман6. март 2010. 11:25

    ne mogu vjerovati da placem
    moja ljubav se ubila...
    tj.posle prevrata nestala u sumljivim okolnostima...

    ОдговориИзбриши
  2. Poemu o Inge sam prvi put cula na fakultetu, govorila ju je izvesna Borjanka. Posebno mi se dopao naci na koji izgovara Inge Barc:) Sta cu ja sam fatalista... a koga je to briga!

    ОдговориИзбриши
  3. Pa Inge... je moja omiljena poema, vise volim da kazem pjesma...Ja sam je cula od Ranka, studenta cetvrte godine iz Danilovgrada....Takmicili smo se u recitovanju poezije....ali je on pobijedio na kraju sa Inge Barc. Ja sam tada zanijemila od ljepote kazivanja tih stihova...Ranko je otisao svom zavicaju a ja sam ostala u Studenjaku sa Inge - koju tada, jos, nisu poznavali...

    ОдговориИзбриши
  4. Ovu pesmu sam prvi put cula u izodjenju jednog novinara....osam godina kasnije taj novinar i ja smo jos uvek zajedno...Bilo je dovoljno jedno Pik! i ostalo je istorija...Inge i mi!

    ОдговориИзбриши